Kakvi su uvjeti vašeg posla, konkretno pri prevođenju filmova? Kako teče taj proces, dobijete li screener filma ili samo dijaloge na papiru? Birate li vi film koji ćete prevoditi ili se sve svodi na direktivu s vrha? Imate li ponekad problema sa smišljanjem najbolje verzije prijevoda ili je iskustvo već učinilo svoje pa sve uglavnom ide iz prve?
Uvjeti su vrlo, vrlo teški. U načelu, jer iznimke su toliko rijetke da nisu vrijedne spomena, prevođenje filmova za kino u Hrvatskoj temelji se na čistoj stihiji. Planovi objave mijenjaju se svakodnevno. Ne mogu isključivo kriviti distributere, ali dobar dio krivnje leži i u njima. No evo kako to najčešće izgleda.
Termin otvaranja filma određuje se debelo unaprijed, Amerikanci na tome inzistiraju, no to nipošto ne znači da će se dogovoreni datum i poštivati. To se dogodi izuzetno rijetko. Onda u neko doba počne stizati cijeli niz tzv. preliminarnih titl lista. One pretrpe cijeli niz promjena koje se zbivaju tijekom postupka montaže filma. Zato te liste uopće zanemarujem, budući da bih više vremena proveo unoseći ispravke negoli prevodeći finalnu verziju. Finalna titl lista stiže možda koji tjedan prije same filmske kopije. Kad kažem "koji", što znači tjedan ili najviše dva. Za najveće filmske hitove hollywoodskih studija, zbog čiste panike Amerikanaca od moguće piratizacije, filmska kopija stiže nekoliko dana prije premijere. Vi film dotad ne vidite. Screener? To odmah zaboravite. Screener u obliku DVD-a dobijete samo za mali dio B-filmova koji su već odigrali svoje u Americi. Sve je to također zbog panike od piratizacije. To je totalna nebuloza, budući da svi znamo kako pirati stižu iz kino-dvorana Amerike ili pak iz Rusije, budući da se ondje svi filmovi sinkroniziraju, pa se tamo šalju digitalne video-vrpce za potrebe prevođenja i sinkronizacije, koje redovito završe na Internetu.
Filmska kopija sastoji se u prosjeku od 6 do 7 filmskih rola, od kojih svaka traje otprilike 15-20 minuta. Recimo kada je lani stigao "Indijana Jones – kraljevstvo kristalne lubanje", najprije su stigle parne role, dakle 2. 4. i 6. Potom nakon dva dana 1., 3., 5. i 7. Zamislite sada kako je kad tako prevodite film. Prevodite 2. rolu i nemate pojma o čemu se radi u 1. Vidite kraj filma, a ne vidite početak. A film gledate na rasklimanom montažnom stolu starom oko 35-40 godina, u polumraku, na malom ekranu veličine 10 x 30 centimetara, na kojemu ne vidite apsolutno ništa što nije snimano na jarkom suncu. Svaki kadar na polusvjetlu, da ne spominjem one snimljene u mraku, za vas ostaju nepoznanica dok film eventualno se odgledate u kinu. Ton je očajan, optički, šumi, krči i zavija. I to radite navečer ili po noći, budući da kopija s carine izlazi u kasnim poslijepodnevnim satima. Pritom moram spomenuti da film morate napraviti tako brzo da cijeli postupak bude gotov nekoliko dana prije premijere, za tzv. novinarsku projekciju. Nažalost, tvrdim da 99 posto onih koji osim mene rade ovaj posao filmove prevode samo po listi, bez gledanja kopije. TO je druga strana medalje. Odatle gomila grešaka u brojkama, rodovima, itd. Ja tako odbijam raditi budući da ne želim prevoditi nešto što se zove vizualna umjetnost bez mogućnosti gledanja vizualnog. U listama imate titlove i vrlo rijetko neke opise, iz kojih možete zaključiti jedino to da se nešto može prevesti na 5 raznih načina. Kako se tako može raditi?
E, sad... prva filmska kopija obično stigne u petak predvečer, a novinarska projekcija je u srijedu. Prosječan film ima oko 35-40 kartica teksta i otprilike 1200-1300 titlova. Dakle odgledate film na montažnom stolu u titleraju, odjurite doma, počinjete prevoditi po sjećanju, recimo parne role. U ponedjeljak stižu neparne role. Ponavljate postupak. Onda shvatite da morate načiniti gomilu ispravaka stoga što ste se, prevodeći prvo parne role, zeznuli u radnji ne vidjevši neparne. I kad završite prijevod, titlove otisnete na papiru i onda rukom unosite brojeve stopa (mjera za titlanje filmskih kopija je stopa) na početak i na kraj svakoga titla. To je potrebno dečkima koji titlaju filmsku kopiju na strojevima da znaju kad će pritisnuti gumbe za štancanje klišeja po kopiji i kad će prekinuti i staviti novi titl. Za prosječan film treba vam cijeli dan da upišete te brojeve. Pa da rezimirano. Od trenutka kad stigne kopija, imate dvije-tri neprospavane noći i cijeli vikend i još ponedjeljak da obavite svoj posao. Sve skupa MORA biti gotovo najkasnije do utorka u zoru, budući da se u 5-6 ujutro budo osoba koja nastupa iza vas. Ta je osoba zadužena za grafičku pripremu za izradu filmova, iz kojih se u tiskari rade klišeji. To sve skupa mora biti gotovo tijekom utorka, da bi se sam fizički posao otiskivanja klišeja na 35-mm kopiji obavio ujutro u srijedu, e da bi stigla na novinarsku projekciju koja se održava u srijedu oko 14:00.
Vrlo su rijetki filmovi koje možete raditi tjedan dana, polako. Deset dana je već raskoš o kojoj snivam! No i tada vam redovito "uleti" neki posao koji morate obaviti nabrzaka. To je realnost. Tako se to ovdje radi. Tko voli, nek' izvoli. Ja u načelu, obzirom na svoj status, mogu birati hoću li nešto raditi ili ne. Ali to u biti nikad ne koristim. A bkako da sam samostalac, ja sam svoj vlastiti "vrh". Iznad mene nema "direktora". Često se dogodi da naručitelju kažem: "Čujte, to se jednostavno ne može napraviti iole kvalitetno u toliko kratkom roku. Ako je to toliko hitno, potražite nekoga drugoga ili produžite rok". I uglavnom me uvijek poslušaju. A što se pak tiče "najbolje verzije"... bilo bi idealno kad bih imao dovoljno vremena o svemu dugo promišljati. Ipak, ja se uvijek trudim, koliko je god to moguće, izbrusiti maksimalno svaki štos i svaki titl. Nekad me moji doma zezaju kad si dopustim vremensku raskoš i smišljam neki izraz cijelo poslijepodne. Nažalost, u tome me redovito onemogućuju rokovi.
Iskustvo tu pomaže ponekad, ne uvijek. Ako film obiluje tehničkim izrazima, liječničkim, pravničkim, morate se konzultirati. Ne smijete pisati gluposti. Iskustvo, ali i "geni", pomažu mi kod filmova kakav je primjerice mjuzikl "Mamma Mia". Ja sam jedini koji mjuzikle prevodi u stihovima i s rimom. To u ovoj zemlji ne radi nitko. No ja se svojski trudim i stvarno mi je stalo do toga da se ljudi zabave u kinu. Da li baš uvijek u tome uspijem onoliko koliko bih to želio? Kako bih mogao? Pogledajte kakvi su uvjeti. U normalnim okolnostima film kakav je "Mamma Mia" trebali biste raditi barem mjesec dana. I, jasno, usput dobiti honorar s kojim biste tih mjesec dana života mogli platiti. A to možete smjesta zaboraviti. Mjesečno mogu koliko-toliko kvalitetno napraviti maksimalno 4-5 filma. Kad od honorara platim porez i prirez i sve ostale "namete", ostane mi otprilike 4 tisuća kuna. Sad recite da taj posao radim "za lovu". Ne, hvala Bogu, ja usput radim i štošta drugo. U biti kad promislim, od cijele ekipe koja se ovim počela baviti kad i ja, pred 20-25 godina, ostao sam jedini ja. Neki su umrli, a ostali su shvatili da je to u biti Sizifov posao koji se ni na koji način ne isplati i pošli se baviti drugim stvarima. Tako da se danas sve svodi uglavnom na mene i ekipu koji "canopy" u avionu, što je izraz za "kupolu", prevode s "kaciga". I pritom uopće ne shvaćaju kakvu zapravo svinjariju čine.
Za kraj, jedno malo lakše pitanje, radi se o još jednoj vrlo poznatoj frazi iz Zvjezdanih staza: "Resistance is futile. You will be assimilated." - "Otpor je uzaludan, bit ćete asimilirani", ili nekako drugačije?
Kao prvo, zašto bismo se morali miriti s trenutačnim stanjem? Nije li u ljudskoj prirodi da uvijek stremi nečemu boljem? Ja tvrdim da uvijek ima mjesta za bolje, pa je tako i s prijevodima. Pokušao bih nešto smisliti, ali budite uvjereni da bih to činio samo zato da doista bude bolje, ne zato da mijenjam nešto dobro iz čistoga hira. Jasno, s ovoga stajališta, ovaj prijevod koji ste naveli je uvriježen, ali postavlja se veliko pitanje je li uopće dobro preveden u začetku? Da sam ja prvi prevodio Zvjezdane staze, budite uvjereni da bi danas bilo puno boljih izraza i kudikamo duhovitijih. Ne tvrdim da bih nužno prevodio baš sve, primjerice poput riječ "warp", premda ništa ne obećavam. Ali svakako ni "beam" ne bih preveo s "teleportirati". Uzeo bih nešto puno kraće. Ja sam skloniji korištenju kraćih riječi, kad god mogu takvu pronaći, budući da najčešće prevodim za titlove, a titlovi ne trpe kobasica (čega se nitko kod nas u biti ne pridržava, ponajmanje HRT).
Ne bih stavio "uzaludan", zato što imamo kraću i bolju riječ "jalov", koja je bliža engleskoj riječi "futile" u ovom kontekstu. Promislite malo o značenju riječi "jalov". Druga riječ koju bih pokušao drukčije prevesti jest "assimilated". Ne zato što mi smeta strana riječ, nego zato što opet mislim da bi se to moglo prevesti puno izražajnije nekom rječju koja je puno snažnija, teža i nosi u sebi dozu strave upravo onoliko koliko je nosi i sama pomisao na to da ste toliko niska vrsta, da vam je sav otpor tako jalov da će vas netko "asimilirati", a vi tu ne možete baš ništa. Strašno. Zato bih pokušao to prevesti s recimo "Vaš otpor je jalov, bit ćete prilagođeni".
Meni to zvuči grozno. Sama pomisao da ljudsko biće na bilo koji način, umno ili tjelesno, "prilagođavate" je jeziva. Zamislite samo što bi takva "prilagodba" eventualno mogla podrazumijevati. "Asimilacija" ne nosi nužno negativnu konotaciju. Recimo "asimilirani Englez" u Hrvatskoj. Čovjek je dobrovoljno došao u ovu zemlju, naučio malo hrvatski i preuzeo običaje, pa se dragovoljno asimilirao. No pokušajte zamisliti kako je Hitler "prilagođavao" ljudska bića u koncentracijskim logorima.
No to je sve ovako odoka. Ako bih imao vremena, promislio bih i svakako pitao ljude oko sebe što o tome misle. No kad prevodite film u 4 sata ujutro, nemate baš puno mogućnosti za konzultacije.
Zahvaljujem vam se na intervjuu i želim vam sreću i uspjeh u budućem radu. |
